eBizMags

Smith je sagradio snažan temelj slobodne trgovine temeljene na apsolutnoj prednosti. Postoji pitanje koje zbunjuje mislioce: Što ako zemlja nema apsolutnih prednosti? 1817 godine David Ricardo predstavio je teoriju poznatu kao teorija komparativnih prednosti.

Napravit ćemo malu promjenu u Smithovom primjeru iz prethodnog teksta. Sada država A ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda. Radnik u zemlji A proizvede računalo za dva sata, za razliku od onog u zemlji B kojemu je za isti proizvod potrebno četiri sata, i tonu čipsa za osam sati dok će radnik u zemlji B za tonu čipsa potrošiti deset sati rada. Rješenje problema prema apsolutnoj teoriji je da se zemlja A specijalizira za oba proizvoda. S druge strane na taj način zemlja B ostaje bez ikakvih sredstava i nije u mogućnosti uvoziti dobra iz zemlje A, čime prestaje svaki oblik međunarodne trgovine.

Stoga je Ricardo došao do ideje o prednosti posredništva, trgovcu bi se isplatilo kupiti proizvode u jednoj zemlji, prodati ih u drugoj, za stečeni profit kupiti proizvode u toj drugoj zemlji i prodati ih u domovini, čime bi opet zaradio.

Za ilustraciju, pronicljiv poslovni čovjek kupit će računala u zemlji A gdje koštaju, nazovimo po efektivnim radnim satima, 2 novčanice. Otići će u zemlji B gdje ih može prodati po bilo kojoj cijeni nižoj od 8 novčanica koliko koštaju u zemlji B. Nakon toga za profit koji je ostvario, dakle 8-2= 6 novčanica, kupuje čips. Sa 6 novčanica može kupiti 6/10 tona čipsa, koji odvozi u domovinu i prodaje ga ispod domaće tržišne cijene, 4 novčanice po toni, čime ostvaruje profit 4*6/10=2.4 novčanice.

Poanta primjera je da se domaćim ljudima u zemlji A isplati specijalizirati u proizvodnji računala makar istovremeno imaju apsolutnu prednost i u proizvodnji čipsa.

-

Da biste uvidjeli smisao primjera izračunajmo troškove proizvodnje u obje zemlje;

U zemlji A jedno računalo košta 2/8 tone čipsa, u zemlji B računalo košta 4/10 tone čipsa. Uspoređujući sa čipsom, računala su skuplja u zemlji B, nego u zemlji A, iz čega se izvlači zaključak da je isplativije zemlji A specijalizirati se u proizvodnji računala, njenoj komparativnoj prednosti, dok bi se zemlja B trebala specijalizirati u proizvodnji čipsa. Time proizvođači mobilnih telefona postižu višu cijenu za svoja računala u odnosu na čips, dok proizvođači čipsa u zemlji B, dobivaju višu cijenu za svoj proizvod.

Time su obje države na dobiti jer obje baziraju razvoj na robi koju proizvode najekonomičnije.
Ono što može poljuljati teoriju komparativnih prednosti jest da države proizvode identičnu robu po identičnoj cijeni i tako ni jedna nije u prednosti s obzirom na drugu. Ili ako su troškovi trgovine npr. prijevoz, skuplji od efektivne zarade i tako se u konačnici gubi onih 2.4 novčanice. To bi se dogodilo u onom slučaju kada je trošak prijevoza jedne tone čipsa od zemlje B do A skuplji od 4 novčanice.

-

U stvarnom životu time se i objašnjava niska stopa trgovine proizvoda poput cigle i cementa, dok je trošak prijevoza puno niži za ostale proizvode. I, zaista, razlog povećane stope trgovine nakon drugog svjetskog rata jest smanjenje transportnih troškova.