eBizMags

Informacijski sustavi tvrtki su, po svojoj prirodi, veliki i složeni. Mnogi od njih su se razvijali tijekom godina kombiniranjem naslijeđenih aplikacija, softverskih paketa neovisnih proizvođača, aplikacija vanjskih partnera i novougrađene funkcionalnosti, s mogućnošću da svaki od tih dijelova izvršava svoju funkciju na različitim računalnim izvorima. Zbog svoje složene i često monolitne strukture, te je sustave teško ispitati i razumjeti, posljedica čega može biti slaba pouzdanost i dugotrajan razvoj. Povrh toga, ako je potrebna nadogradnja jednog dijela sustava, to često utječe na sustav u cjelini izazivajući promjene koje se prenose cijelim sustava na nepredvidljiv način. Postoji rizik da bi tvrtka mogla postati ovisna o infrastrukturama IT sustava kojima je teško upravljati te koje se ne mogu razvijati brzinom potrebnom za podržavanje promjenjivih poslovnih ciljeva.

Samim time, mogućnost upravljanja složenošću IT sustava korištenih kao podrška tvrtki, te brze prilagodbe promjenama u tvrtki i informacijskoj tehnologiji naširoko se prihvaća kao najvažniji čimbenik u suvremenom poslovanju i IT svijetu . Tijekom posljednjih godina, sve je prisutniji konsenzus da je, želimo li učinkovito upravljati složenošću i promjenama u današnjem agilnom poslovnom svijetu, potrebno razviti složene IT sustave kao niz diskretnih građevnih blokova funkcionalnosti čija je integracija moguća s ciljem stvaranja smislene cjeline koja će pružati specifičnu podršku određenim poslovnim funkcijama. Ova strategija, podijeli pa vladaj, korištena u izgradnji IT sustava nije novost. Bio je to cilj razvojnih inženjera IT sustava od samog početka razvoja softvera, uglavnom motiviran sličnim strategijama koje su uspješno primjenjivane u složenim sustavima drugih inženjerskih disciplina.

Parnas je predstavio nekolicinu koncepata i zahtjeva za raščlanjivanje sustava u module. Od tada, predložene su brojne paradigme povezane s razvojem softverskih sustava iz dijelova, pomoću koncepata funkcija, potprograma, modula, jedinica, paketa, podsustava, objekata i komponenti. Paralelno s primjenom strategije modularizacije u razvoju sustava, bilo je nekoliko pokušaja da se ti građevni blokovi sustava definiraju na višoj razini apstrakcije. Kao jedan od osnivača Unified Modeling Language (UML) Booch je u svojoj prezentaciji The Limits of Software primijetio da je „kompletna povijest softverskog inženjeringa sažeta u napredovanju na više razine apstrakcije“. Nove razine apstrakcije dopuštaju nam da se uspješnije sučeljavamo s višim razinama složenosti softvera i pomažu nam da premostimo rascjep između korisnika i stvaratelja sustava.

-

Paradigma objektne usmjerenosti

Paradigma objektne usmjerenosti (engl. object oriented, OO), utemeljena na idejama prvi put iznesenim u kasnim 1960-im godinama dizajnom jezika Simula, postala je čvrst temelj razvoja informacijskih sustava definirajući nove programske jezike (Smalltalk, C++, Java itd.) i metode razvoja. Jedna od glavnih značajki paradigme OO jest da, po prvi put, korisnik i stvaratelj softvera imaju sredstvo za postizanje zajedničke apstrakcije u smislu objekta koji povezuje funkcionalnost s podacima, predstavljajući entitet stvarnoga svijeta i čini glavni građevni blok softverskog sustava. No, IT praksa je pokazala da je teško upravljati složenošću velikih projekata isključivo pomoću OO tehnika. Posljedica primjene pristupa OO može biti prevelik broj objekata/klasa sitnozrnatih (engl. fine-grained) te s brojnim poveznicama između njih. Objekti su čvrsto povezani (engl. tightly coupled) i posljedica čega su složeni sustavi s monolitnim stukturama koje je teško mijenjati, razvijati i prilagođavati.